Drevni srbski slovar: Vatra i vrata

Древни србски словар Фото: Дуња Панајотовић

VATRA I VRATA – DVA JEZIČKA BRATA

Da li je uopšte moguće naći srodničku vezu između ova dva, naizgled, nespojiva pojma srbskoga jezika? Nadajmo se da ćemo uspeti u istraživanju po drevnom srbskom slovaru, a koje do sada naši filolozi nisu obavili. Na starosrbskom-arijskom, inače, najstarijem jeziku na svetu, kako smatraju: Adolf Pikte,[1] Apendini,[2] Gordon Čajld,[3] Mario Alinei [4] i mnogi drugi najugledniji lingvisti sveta, reč – PIRO = VATRA. Vatra se mora u početku – piriti, duvati, da se razgori u ognjištu, u kadionici, u trudu (suva vlakna pečurke sa drveta)  kada se iskra ukreše – ocilom, pa se piri u trud dok se ne stvori žar, pa da se njime tek tada pripali cigara… Kad se vatra mnogo razgori, nastaje vatreni pirvir (vatreni), požar koji guta, sagoreva sve pred sobom. Bog Pirun (prvobitni) jeste Perun – bog Sunce, živa vatra nebeska. Iz imenice PIRO izvedena je reč – piroman = palikuća, a i danas u gradskoj opštini Obrenovac (grad Beograd) postoji naselje – Piroman. (Obrenovac se nekada zvao – Palež, jer ga je vatra palila). Helmski (balkanski) Srbi su još u dalekoj praistoriji imali, a imaju ga i danas, hvala Bogu, grad – PirotVatreni grad. Kad su se nastanili u Indiji, osnovali su opet grad Virot – Pirot,[5] u današnjoj i nekadašnjoj regiji severne Indije.[6] I tu otprilike počinje da se odvija jezička metateza (zamena) Pirot – Virot – Vatra, koja je, u milenijumski dugoj jezičkoj derivaciji, išla najverovatnije, ovako: Pirot = Virot, u međuvremenu ispada slovo -glas – I – iz reči Virot i na njegovo mesto dođe – A, pa se tako dobila reč Varot, a u još poznije doba, dolazi do nove permutacije i Varot dobija glas i slovo – U- i postaje – VARUD.  A na starosrbskom-arijskom jeziku upravo je VARUD(A) = VATRA.[7]  I Srbi u Rumuniji, naprimer, i danas kažu – vatra, kao i drugi narodi narođeni od Srba.  Dakle, stara varuda je u savremenom srbskom jeziku doživela, bar za sada, „konačan“ oblik – vatra,  što je normalno jer je jezik – živa materija, menja se i oblikuje, a srbski jezik je više od toga  – kuća naroda. Ali nema kuće bez vatre na ognjištu. Da toplota iz kuće ne bi otišla vani, morala se postaviti vrata. A Vrata su JEZIČKI morala da budu u srodstvu sa starijom i bogotvorenom – Vatrom. Zato se u imenovanju-kumovanju novoj reči  pribeglo – inverziji (permutaciji) pa su od VATRE nastala – VRATA: VATRA-VRATA.  Dva jezička brata. Oko 1500 godina pre Hrista, Srbi su uveliko vladali Misirom (Egiptom) i poštovali boga – RA, boga  Sunce, boga nebeske vatre. VatRA u svojoj formi sadrži i ime boga Ra. Na starosrbskom-arijskom jeziku koren VAT = stan, građevina, kuća. Kada se korenu VAT doda sufiks – RA dobija se opet – VAT + RA = VATRA, što se može tumačiti kao: kuća boga RA. Dakle,  VAT + RA = VATRA = KUĆA BOGA – RA.  Eponimni rodonačelnik Srba-Brega, (sa centrom  Bagdala) bilo je polubožanstvo Brag, za kog se kaže da je doneo vatru. U jelinskoj mitologiji to je Prometej, a prema predanju, Prometej je bio drugi vladar po redosledu u srbskoj državi – Bregiji, današnjoj Srbiji „na bregovitom Balkanu“.[8]

VATRA I VRATA

     Zbog božanskog porekla Vatre, koja je zakon stvaranja sveta,[9] Vrata su, pored osnovnog, dobila mnogo veća, jača i vrlo slojevita značenja. Prema Rečniku srpsko-arij(ev)skom ili arhaično-srpskom,[10] vrata u svojoj spoti još znače: ulaz-izlaz, zakon, pravo, propis, pravilo, usluga, obredni  zavet, religijska dužnost…

Vatra kao koren reči nalazi se u brojnim oblicima savremenog srbskog jezika: vatrište, vatralj, vatreno, Vatroslav, vatrogasno, vatrica, vatričak, vatrogasac, vatra (temperatura), vatra (iz bojnog oružja), vatrostalan…

     Vrata, takođe, učestvuju u građenju velikog broja reči: vratanca, vratnica, Vratna, vratilo, Vratnik, Vratoloma (srbski naziv), vrat, vratolomije, vratiti, povratiti, svratiti, navratiti, Vratislav, Vratko (Jug Bogdan), vratina, uvratina, vratniče…

Kao što smo videli, sve što je u vezi sa vatrom, vezano je za – Srbe.

     Zato Srbine, unesi VATRU u delo ili delo izbaci kroz VRATA.

   Miroslav Dimitrijević

Napomena: Prisvojni pridev srbski pišem  sa slovom – b, zato što osnovno jezičko pravilo glasi:  Kada je koren reči vlastita imenica, kao u našem slučaju – Srb, koren  ne sme da se menja. Nastavci da, ali koren – NE. Zato pišem: srbski, srbsko, srbčad, Srbkinja…  

[1] Pikte, A. „Lingvistička paleografija“. (Pikte kaže da je Starosrbski – Arijski jezik najstariji na svetu-Majka jezik  i ima ista gramatička pravila kao i savremeni srbski jezik.To su dva duhovna jezika jedina na Planeti. Samo savremeni srbski jezik ima direktnu vezu sa starosrbskim – arijskim i po građi i po formi).
[2] Apendini, F. M.  „Gramatika ilirskog jezika…“. (Piše da je srbski jezik praotac svih evropskih jezika).
[3] Gordon Čajld „Evropska praistorija“, Pariz, 1962.( Tvrdi da je cela Evropa i njeno stanovništvo delilo do najmanje pojedinosti istu srbsko-vinčansku kulturu, jezik, prosvetu, mitologiju).
[4] Mario Alinei, „Početni jezik Evrope“, 1996, 2000. (Ubeđen je da su Srbi prirodni naslednici vinčanske kulture, pismenosti i civilizacije, a srbski jezik je etalon svih evropskih jezika. Mario je potpuno negirao teoriju o navodnom dolasku Slovena u 7. veku, navodeći da o tome nema ni jednog istorijskog ni arheološkog traga. Srbi, kasnije izmišljen politički naziv Sloveni, na prostoru Srbije žive od dubokog paleolita).
[5] Vidi: “Geografski atlas Indije“, grofa Barenštajna, izrađen odmah po okupaciji Indije od strane Velike Britanije, gde su popisani sve sami srbski geografski pojmovi, koji i danas postoje u Srbiji.
[6] Vidi: Dimitrijević, M. Enciklopedija geografskih naziva Srbije – protumačenih starosrbskim-arijskim jezičkim korenom i značenjem; drugo izdanje, Srbska duhovna akademija Paraćin, 2021. str. 251.
[7] Filipović, Slobodan  M. Rečnik srpsko-arij(ev)ski ili arhaično-srpski, sa dodatkom korena, Sardonija, Beograd, 7519. (2010),  str. 92.

[8] Stih Desanke Maksimović
[9] Vidi: „Enuma eliš“, prevod: „Kad je Zemlja gorela“,  opisuje svetu kosmičku Vatru prilikom stvaranja Zemlje (Sveta).
[10] Slobodan M. Filipović, Rečnik srpsko-arij(ev)ski ili arhaično-srpski, sa dodatkom korena, Sardonija, Beograd, 7519. (2010),  str. 104.

 

Podelite sa prijateljima